Slušajući iskustva mnogih prvorotkinja moram priznati da mi i nije bilo svejedno kako se trenutak i mog poroda bližio. To su mahom bili trenutci kojih se nisu željele niti prisjećati; čak i kada stave bol po strani.
Međutim, sad kad je prošao i moj dan D, voljela bih podijeliti svoje iskustvo jer se totalno kosi sa svim sto sam čula. Boli, to stoji i od tog nisam uspjela pobjeći. Ono zbog čega mi cijelo iskustvo poroda kao takvog vraća osmijeh na lice je sama usluga i srdačnost zdravstvenih djelatnika koji su se na mom putu našli: od dolaska i prijema do samog boxa i odjela. Srdačni, puni podrške i razumijevanja, tu za sva moja pitanja i zahtjeve uvijek s ponekim savjetom u rukavu i bazom ili dvije da me oraspolože šta je bilo i potrebno s obzirom na broj sati koje sam tamo provela i muke koje sam prošla. Ne želim ni zamišljati kako bi sve to izgledalo da ove postave nije bilo - možda bih bila jedna u moru ovih s početka teksta.
Zato se ovim putem želim posebno zahvaliti sestrama Mirjani, Lei, Janji, Esteri, Gordani i Žigi u boxu (nadam se da sam dobro upamtila imena i nadimke), moji bolovi uz njih su bili malo manje bolni; sestri Ilijani na odjelu koja mi je savjetima i vježbicama uvelike olakšala i omogućila što skorije kretanje; sestrama Ivanki i Josipi što su bile tu kad god i za što god. S ovakvim timom timski rad i ne zvuči kao neka utopija, a ženama u njihovim rukama umjesto traume stvara lijepe uspomene kakve bi i trebali postojati nakon donošenja na svijet jednog živog bića. Od srca hvala ❤
A. K., 26. studenog 2021.